Vijenac 795 - 796

Kazalište

Završni komentar uz 75. sezonu Dubrovačkih ljetnih igara

Kolebanja ambijentalnosti

Piše Petra Jelača

Dramski program jubilarnih 75. Dubrovačkih ljetnih igara svakako je obilježila premijera Vojnovićeva Ekvinocija na novoj ambijentalnoj lokaciji istezališta Posat na Pločama, u režiji Krešimira Dolenčića i izvedbi Festivalskog dramskog ansambla.

Predstava je to kakve na Dubrovačkim ljetnim igrama nije bilo punih dvadeset godina, ne samo zbog naslova i tematike, nego zbog izvrsnih redateljskih rješenja, osuvremenjivanja i depatetiziranja Vojnovićeva teksta isključivo kroz glumačke kreacije, točne i iznimno uspjele ambijentalnosti te zaista fascinantnih glumačkih dosega, predvođenih Zrinkom Cvitešić koja je za ulogu Jele i nagrađena Orlandom za najuspješnije ostvarenje u ovogodišnjem dramskom programu. Predstava je emotivno osvojila publiku i s njome netremice komunicirala čitavo vrijeme, što se zaista dugo nije vidjelo, i tako bacila u sjenu ostale premijerne dramske naslove koji nisu bili ni izbliza toliko kvalitetni.


Goldonijeva Kafetarija u jezičnoj adaptaciji i lokalizaciji u dubrovačku sredinu Frana Čale,
primjer je prenaglašenog marketinga / Snimio Marko Ercegović

Drugi premijerni naslov Festivalskog dramskog ansambla, Shakespeareova Oluja na otoku Lokrumu u režiji Vite Taufera nije postigla znatniji uspjeh zbog niza razloga: neuspjelog ambijentalnog odabira, nefokusiranih redateljskih rješenja i glumačkih impostacija, svakovrsne nedorečenosti koja je rezultirala dojmom potpune površnosti. Šteta da je tako prošao Shakespeare u obljetničkoj sezoni, naročito kada je povjeren prokušanom redatelju.

Koprodukcija s Kazalištem Marina Držića, Goldonijeva Kafetarija u jezičnoj adaptaciji i lokalizaciji u dubrovačku sredinu Frana Čale, te u režiji Paola Tišljarića, primjer je prenaglašenog marketinga koji je pokušao iskoristiti remek-djelo pučkoga teatra iz povijesti Igara za vlastitu samopromociju i u tome, sasvim zasluženo, nije uspio. Očito nepoznavanje fenomena Kafetarije, jer u suprotnome se niti jedan mudar redatelj na tako nešto ne bi odvažio, dovelo je ansambl Kazališta Marina Držića u bezizlaznu poziciju što je rezultiralo predstavom vrlo osrednjih dometa.

Autorski projekt Ivana Plazibata, Ivane Vuković i Matije Čigira Jimmy Ćorak, koprodukcija s nezavisnom zagrebačkom scenom, zanimljivo je ostvarenje vrlo rubne dramaturgije i trebalo bi se tretirati kao gostovanje u off programu, nipošto ne kao službeni premijerni naslov.

Jedan od primjera uspješnih suradnji također s nezavisnom scenom ovogodišnja je predstava Teatra Lero Sve o pticama u režiji Davora Mojaša, zbog savršenog omjera dokumentarnih snimki, interpretiranih tekstova te prepoznatljive Lerove izvedbene estetike. Gostovanje Hrvatskog narodnog kazališta iz Varaždina s predstavom Čekajući Oresta Lade Kaštelan u režiji Livije Pandur zanimljiva je suvremena interpretacija antike, prvenstveno u načinu dramaturške obrade, uz ne odviše uspjela redateljska rješenja, označena poglavito izvrsnom Ninom Violić u ulozi Klitemnestre.

U repriznome programu našla se ponovno očaravajuća predstava za djecu Čudesna šuma Sunčane Škrinjarić u režiji Lee Anastazije Fleger, naslov koji bi trebao još dugo biti na repertoaru za najmlađu publiku, a isto vrijedi, ako ne još i više za već legendarne Maru i Katu u izvedbi Doris Šarić Kukuljice i Nataše Dangubić te režiji Saše Božića. Mara i Kata primjer su predstave koja je bila mišljena kao manji, gotovo usputni projekt, a vrlo je brzo prerasla u suvremenu varijantu pučkog teatra. Isto je bilo, da citiram Hrvoja Ivankovića, i s Radićevom Kafetarijom od 1978. nadalje: „Mišljena kao usputna, Kafetarija je učinila usputnom sve oko sebe“. Takve se predstave, temeljene na improvizaciji i aktualnim događanjima ne mogu planirati, one se jednostavno moraju dogoditi. Publika je uvijek najbolji pokazatelj stanja stvari, a za publiku se u krajnjoj liniji kazalište i radi, pa nije teško zaključiti da su Mara i Kata već postale suvremena inačica pučkog teatra kakva je nekada bila Kafetarija.

Cjelokupni pak dojam 75. sezone Igara, izvan samog dramskog programa, bio je vrlo uspješan – iznimno bogat glazbeni program u dvostrukom ciklusu – klasične glazbe s velikim svjetskim imenima te world music i jazz ciklusom, s nizom zanimljivih istraživačkih projekata inspiriranih Mediteranom.

Počeli smo osvrt na dramski program Vojnovićevim Ekvinocijem u režiji Krešimira Dolenčića, a s njime i završavamo, jer je ovu obljetničku sezonu u dramskome programu ta predstava u potpunosti obilježila. Naravno da jedna lasta ne čini proljeće, no kako su Igre posljednjih desetljeća ozbiljno ugrožene, samo jedna predstava poput Ekvinocija može napuniti nadom i radošću srca svih onih koji Igre vole i poštuju.

Vijenac 795 - 796

795 - 796 - 12. rujna 2024. | Arhiva

Klikni za povratak