Kolebanja ambijentalnosti

Dramski program jubilarnih 75. Dubrovačkih ljetnih igara svakako je obilježila premijera Vojnovićeva Ekvinocija na novoj ambijentalnoj lokaciji istezališta Posat na Pločama, u režiji Krešimira Dolenčića i izvedbi Festivalskog dramskog ansambla.

Predstava je to kakve na Dubrovačkim ljetnim igrama nije bilo punih dvadeset godina, ne samo zbog naslova i tematike, nego zbog izvrsnih redateljskih rješenja, osuvremenjivanja i depatetiziranja Vojnovićeva teksta isključivo kroz glumačke kreacije, točne i iznimno uspjele ambijentalnosti te zaista fascinantnih glumačkih dosega, predvođenih Zrinkom Cvitešić koja je za ulogu Jele i nagrađena Orlandom za najuspješnije ostvarenje u ovogodišnjem dramskom programu. Predstava je emotivno osvojila publiku i s njome netremice komunicirala čitavo vrijeme, što se zaista dugo nije vidjelo, i tako bacila u sjenu ostale premijerne dramske naslove koji nisu bili ni izbliza toliko kvalitetni.

Goldonijeva Kafetarija u jezičnoj adaptaciji i lokalizaciji u dubrovačku sredinu Frana Čale,
primjer je prenaglašenog marketinga / Snimio Marko Ercegović

Drugi premijerni naslov Festivalskog dramskog ansambla, Shakespeareova Oluja na otoku Lokrumu u režiji Vite Taufera nije postigla znatniji uspjeh zbog niza razloga: neuspjelog ambijentalnog odabira, nefokusiranih redateljskih rješenja i glumačkih impostacija, svakovrsne nedorečenosti koja je rezultirala dojmom potpune površnosti. Šteta da je tako prošao Shakespeare u obljetničkoj sezoni, naročito kada je povjeren prokušanom redatelju.

Koprodukcija s Kazalištem Marina Držića, Goldonijeva Kafetarija u jezičnoj adaptaciji i lokalizaciji u dubrovačku sredinu Frana Čale, te u režiji Paola Tišljarića, primjer je prenaglašenog marketinga koji je pokušao iskoristiti remek-djelo pučkoga teatra iz povijesti Igara za vlastitu samopromociju i u tome, sasvim zasluženo, nije uspio. Očito nepoznavanje fenomena Kafetarije, jer u suprotnome se niti jedan mudar redatelj na tako nešto ne bi odvažio, dovelo je ansambl Kazališta Marina Držića u bezizlaznu poziciju što je rezultiralo predstavom vrlo osrednjih dometa.

Autorski projekt Ivana Plazibata, Ivane Vuković i Matije Čigira Jimmy Ćorak, koprodukcija s nezavisnom zagrebačkom scenom, zanimljivo je ostvarenje vrlo rubne dramaturgije i trebalo bi se tretirati kao gostovanje u off programu, nipošto ne kao službeni premijerni naslov.

Jedan od primjera uspješnih suradnji također s nezavisnom scenom ovogodišnja je predstava Teatra Lero Sve o pticama u režiji Davora Mojaša, zbog savršenog omjera dokumentarnih snimki, interpretiranih tekstova te prepoznatljive Lerove izvedbene estetike. Gostovanje Hrvatskog narodnog kazališta iz Varaždina s predstavom Čekajući Oresta Lade Kaštelan u režiji Livije Pandur zanimljiva je suvremena interpretacija antike, prvenstveno u načinu dramaturške obrade, uz ne odviše uspjela redateljska rješenja, označena poglavito izvrsnom Ninom Violić u ulozi Klitemnestre.

U repriznome programu našla se ponovno očaravajuća predstava za djecu Čudesna šuma Sunčane Škrinjarić u režiji Lee Anastazije Fleger, naslov koji bi trebao još dugo biti na repertoaru za najmlađu publiku, a isto vrijedi, ako ne još i više za već legendarne Maru i Katu u izvedbi Doris Šarić Kukuljice i Nataše Dangubić te režiji Saše Božića. Mara i Kata primjer su predstave koja je bila mišljena kao manji, gotovo usputni projekt, a vrlo je brzo prerasla u suvremenu varijantu pučkog teatra. Isto je bilo, da citiram Hrvoja Ivankovića, i s Radićevom Kafetarijom od 1978. nadalje: „Mišljena kao usputna, Kafetarija je učinila usputnom sve oko sebe“. Takve se predstave, temeljene na improvizaciji i aktualnim događanjima ne mogu planirati, one se jednostavno moraju dogoditi. Publika je uvijek najbolji pokazatelj stanja stvari, a za publiku se u krajnjoj liniji kazalište i radi, pa nije teško zaključiti da su Mara i Kata već postale suvremena inačica pučkog teatra kakva je nekada bila Kafetarija.

Cjelokupni pak dojam 75. sezone Igara, izvan samog dramskog programa, bio je vrlo uspješan – iznimno bogat glazbeni program u dvostrukom ciklusu – klasične glazbe s velikim svjetskim imenima te world music i jazz ciklusom, s nizom zanimljivih istraživačkih projekata inspiriranih Mediteranom.

Počeli smo osvrt na dramski program Vojnovićevim Ekvinocijem u režiji Krešimira Dolenčića, a s njime i završavamo, jer je ovu obljetničku sezonu u dramskome programu ta predstava u potpunosti obilježila. Naravno da jedna lasta ne čini proljeće, no kako su Igre posljednjih desetljeća ozbiljno ugrožene, samo jedna predstava poput Ekvinocija može napuniti nadom i radošću srca svih onih koji Igre vole i poštuju.